SVJESNO RODITELJSTVO

 

Kada govorimo o odgoju djece vrlo često govorimo o odgoju nas samih kao odraslih osoba i o onome što smo ponijeli iz vlastitog djetinjstva. Roditelji vrlo često pričaju o djetetu, njegovim obrascima ponašanja, njegovim uspjesima, zadovoljstvima i emocijama, ali rijetko sve to povezuju sa sobom. Prvo se moramo osvrnuti na sebe. Važno je biti svjestan svojih reakcija, misli, htjenja te od kuda nam oni dolaze, kakva je naša prošlost u odnosu s našim roditeljima i ponavljamo li obrasce ponašanja naših roditelja prema nama ili ih pak želimo izbjeći pa ekstremno idemo u drugu krajnost kako ne bismo bili baš kao oni oni npr. naši roditelji su bili prestrogi i rigidni u ponašanju prema nama pa mi teško postavljamo granice svojoj djeci. Važno je biti svjestan u svakom trenutku.

BITI SVJESTAN SEBE

Odgoj djece uspijeva kada se usredotočimo na nas same i sagledamo naše postupke, očekivanja, traženja, zašto nam je to sada bitno kod djece. Kada si damo odgovore na ta pitanja bolje ćemo sebe razumjeti i osloboditi svojih utega i smanjiti pritisak na djecu. Obično se taj nesvjesni dio nas pokazuje kada ne možemo postaviti zdrave granice djeci, kada smo s njima u svađi, borbi, kada im branimo neke osjećaje, ljutimo se jer se osjećaju kako se osjećaju. Sjetite se kada ste vi bili djeca, koje pozitivne osobine ste stekli u djetinjstvu, što vas je rastužilo, što veselilo i kako su roditelji reagirali na vaša ponašanja, na vaše emocije. Kada god nismo u kontaktu sa sobom da znamo što sada želimo od naše djece te kako to postići, nismo u kontaktu sa sobom. Važno je napomenuti da djeca ne pritišću te naše “crvene tipke” namjerno iako se može činiti da je tako. Djeca su samo djeca. Djeca su nam dobar putokaz u naše strahove, zabrane, neugode, nezadovoljstva. Njihova nas ponašanja živciraju zbog vlastitih emocionalnih problema ili zbog stresnog života. Jer ono što nas živcira kod drugih uvijek je zakopano u vlastitom bolu. Prihvaćanje toga uvijek je prvi korak na putu do svjesnog roditeljstva.

PUSTIMO DJECU DA BUDU TAKVA KAKVA JESU

Bit ljubavi je da pustimo one koje volimo da budu takvi kakvi jesu. Jedino će tako naučiti voljeti sebe. Nema optuživanja, etiketiranja, uspoređivanja.

Ono što roditelji često rade, nesvjesno, misleći da rade u dobroj namjeri je uspoređivanje djeteta s drugom djecom (“Vidiš kako on može, a ti ne.”), ili ih okrivljavati za neke postupke u namjeri da se nauče pravila ili im lijepiti etikete (“Baš si sebičan, lijen, osjetljiv…”). Djeca to sve upijaju. Roditelji su im cijeli svijet, prozor u svijet. Na temelju roditeljskih poruka i ponašanja oni grade sliku o sebi. Ako ćemo stalno očekivati od djeteta da bude ono što smo si mi zacrtali nikada u nećemo dati šansu da upozna i prihvati sebe.

Često čujemo da roditelji žele za svoju djecu da postanu uspješna, sretna, da imaju dobar život, da budu zadovoljna, samopouzdana...i to je sve u redu. No, vidimo li našu djecu kakvi onu jesu u tom trenutku ili kakvi moraju postati po našoj slici. Ako se fokusiramo samo na ono što dijete mora postati, nećemo vidjeti da je dijete savršeno baš takvo kakvo je u tom trenutku i cijeniti to.

NEMA SAVRŠENSTVA I NE TREBA GA TRAŽITI

Dobro je prihvatiti i živjeti činjenicu da nema savršenstva u svijetu pa tako ni u roditeljstvu. Ne moramo biti savršeni. Važno je da smo vjerodostojni, da smo emocionalni kompas i sigurna luka našoj djeci u koju se oni uvijek mogu vratiti i puniti svoje baterije, da postavljamo zdrave granice i da priznamo svoje greške i nesavršenosti. Djeca uče od nas da je u redu pogriješiti i da se na greškama uči. Važno je da nemamo emocionalne blokade i da dopustimo sebi i djeci sve osjećaje. Da ih slobodno možemo osjećati i izraziti.

AKO MI VJERUJEMO U SVOJE SPOSOBNOSTI, NAUČIT ĆEMO I SVOJU DJECU DA VJERUJU U SVOJE

Jedna od najvećih želja roditelja je da djeca vjeruju u sebe. Samopouzdanje je danas važnije nego ikad jer naša djeca se u obrazovanju suočavaju s velikim izazovima i zahtjevima. Samopouzdanje dolazi iznutra, kada vjerujemo u sebe da možemo uspjeti i da smo sposobni. No prije zdravog samopouzdanja važno je izgraditi osjećaj vlastite vrijednosti, da smo dobri takvi kakvi jesmo bez obzira što postižemo. Prvi korak prema razvoju osjećaja vlastite vrijednosti je da mi kao roditelji vidimo kako stojimo s tim. Ono što najviše razvija osjećaj vlastite vrijednosti kod djece je vrijeme koje roditelj provede s djetetom. To ne znači samo da smo fizički prisutni, a mentalno i duhom negdje u nekim svojim mislima, već da se posvetimo djetetu s pažnjom, da ga slušamo što nam ima za reći bez moraliziranja, savjeta, da se zanimamo za njega i njegove osobine, za ono što radi, da ga pitamo za mišljenje, da uvažimo njegovo mišljenje i pokažemo da nam je važan, da mu verbalno i neverbalno šaljemo poruku “Jako sam sretan što sam s tobom, zanimaš me tko si ti i kako razmišljaš”. Ako nam dijete donese crtež da nam se pohvali kako je nešto nacrtalo, nećemo reći samo “Divan je.”, već ćemo nastojati biti radoznali o toj slici pa ćemo pitati “Tko je to na crtežu, što radi, lijepe boje si odabrao, što znače ove dvije crte,…”. Tako dajemo osjećaj djetetu da ga doista gledamo i slušamo. Trebali bismo ih ocijeniti za ono što ona jesu, a ne samo za ono što znaju ili mogu. Djeca nas svaki dan pitaju “Vidiš li me?, “Možeš li me poštivati kao dijete koje jesam?. Naša djeca žude za tim da ih razumijemo ne samo na osobnoj razini, već na najdubljoj razini uopće. Djetetov osjećaj vrijednosti procvjetat će ako način na koji ga slušamo i razgovaramo s njim pokazuje da je dostojno ljubavi.

I kada dijete dobije dobre temelje vlastite vrijednosti, tada može razvijati zdravo samopouzdanje. Važno je dopustiti djetetu određene zadaće, aktivnosti u skladu s njegovim razvojem koje će moći obaviti, ispuniti i dobiti osjećaj za sebe da je uspješan i da može. Važno je djeci zadati okvire unutar kojih će si oni postaviti izazove; ako želi prvi put otići sam do dućana, a mi procijenimo da nema opasnosti, da je već dovoljno velik da to može, dopustit ćemo mu to. Trebamo slušati dijete što nam poručuje i što traži da želi učiniti samo.

Rečenice “Vjerujem u tebe. Vjerujem da ćeš uspjeti. Vjerujem da to možeš riješiti” pokušajte učiniti svojom novom mantrom. Nastojite govoriti pozitivno o svom djetetu.

PRONAĐITE TRENUTKE MIRA I OPUŠTANJA

Svakodnevnica je svima nama pretrpana obavezama, svi smo užurbaniji nego prije. Pravi je izazov opustiti se i ne raditi ništa. Sve je više djece koja pate zbog stresa. Važno je u danu naći vrijeme za mir, za punjenje baterija, za samo bivanje u trenutku. Vrijeme kada ništa ne morate raditi, postizati, već samo biti. Nekom djetetu će to odgovarati popodne, nekome navečer. Nekom djetetu će više odgovarati da bude u blizini roditelja u tišini, nekome u pričaju priče što mu se dogodilo kroz dan, neko dijete će tražiti samo fizički kontakt i zagrljaj, ili odlazak u prirodu, igranje društvenih igara. To je tako individualno. Ali je potrebno to djetetu omogućiti. Riječ je o tome da im ponudimo trenutke u kojima neće osjećati nikakav pritisak. Vrijeme za unutarnju obnovu. Uvedite to kao obiteljski ritual kada ćete se prepustiti da budete jedni s drugima i pružite djetetu potreban mir i opuštanje. Mali trenutak prisnosti koji provedete zajedno bit kojeg je BITI, a ne činiti. Kao roditelji gubimo kontakt s djecom kada život postane dug popis stvari koje valja učiniti: “Jesi li napisao zadaću?, “Jesi li pospremio sobu?, “Kada se vraćaš kući?”, “Operi zube.”, “Prestani se svađati.”. Zato je jako važno, važnije nego ikad prije, u svoje planove ugraditi i vrijeme za sebe jer djeca vole vidjeti da imate i drugi život sa svojim prijateljima. Radite s djecom nešto ludo i veselo, zabavljajte se i neka u vašem odnosu bude što više smijeha, igrajte se s djecom vani ili unutra, igranje je dobro za tijelo i dušu. Ne bojite se dosade, dobro je da dijete osjeća dosadu s vremena na vrijeme jer to rasplamsa maštu. Masaža je jednostavna vježba koncentracije, a većina djece ju voli jer im zapravo nikada nije dovoljno tjelesnog dodira koji liječi, opušta i stvara bliskost. I ne zaboravite svjesno disati jer to nas uvijek vraća u sadašnji trenutak. Tome učite i svoju djecu. Život je putovanje koji se sastoji od puno sadašnjih trenutaka. Uživajte.

“Pravo istraživačko putovanje ne sastoji se od traženja novih krajolika, nego u gledanju drugim očima.”

Marcel Proust