"Naša priča"- mjesto za psihoterapiju i edukacijsku rehabilitaciju

Roditelj je prvi učitelj svom djetetu. Roditelj daje snagu djetetu da razvije samopouzdanje, da živi svoj život slobodno, da istražuje slobodno, uči ga kako se nositi s teškoćama, daje zaštitu i postavlja zdrave granice, prenosi djetetu vrijednosti (obiteljske i društvene). Roditelji se vrlo često dobro znaju pobrinuti da dijete bude fizički sigurno, da usvaja nova znanja, no emocionalni život i potrebe djeteta su one suptilne potrebe koje treba znati prepoznati, dobro na njih reagirati kako bi dijete razvijalo svoje emocionalne i socijalne vještine. Dobro je odmah na početku naglasiti da nema savršenog roditelja. Nije bit u tome da sve moramo raditi savršeno zato jer i svijet u kojem živimo nije savršen, mi nismo savršeni i savršenstvo ne postoji. Važno je da smo prisutni kao model ponašanja, da ih slušamo, ali istinski slušamo i razumijemo njihov svijet, potrebe i da na to dobro reagiramo. Važno je slušati i sebe (biti svjestan svojih reakcija, osjećaja, potreba) te s...

"Kada me boli zub, odem zubaru.". Znam prepoznati kada me nešto boli i znam reagirati kako da tu bol otklonim. Brinemo o svom fizičkom zdravlju. Barem odemo doktoru kada osjetimo da nas fizička bol ometa ili kada osjetimo da našem tijelu treba pomoć. No što je sa našom dušom ili našom psihom? Što je s našim mentalnim zdravljem, našim unutarnjim emotivnim svijetom? Brinemo li o tome dovoljno kao što brinemo i o fizičkom zdravlju?  Moj dojam je da, kao društvo u cjelini, vrlo malo vodimo brigu o tome. Vjerojatno je razlog tome što još uvijek u našoj kulturi postoji predrasuda o odlasku psihoterapeutu kada osjetimo da nam naša psiha treba pomoć. To je još uvijek tabu tema. Poznata nam je rečenica "Pa nisam ja luda/slaba/...". Ponekad nismo ni svjesni što nas ustvari muči. To što osjećamo ne možemo verbalizirati na pravi način. Možda smo navikli da nam neki obrasci ponašanja postanu modus vivendi u životu, a zapravo nam smetaju, možda su čak i destruktivni za...

Dođemo nekad u fazu da se "vučemo" kroz život, teško nam se ustati ujutro, radimo samo da odradimo i da nam prođe dan, osjećamo stalno prisutni umor. Pa slušamo kako nam kažu "Trebao bi više spavati, trebao bi ići na dijetu, moraš biti manje u stresu, moraš početi vježbati, moraš prestati pušiti, moraš manje raditi, moraš više raditi...". Puno moranja i trebanja, zar ne?  Često pokušavamo provesti to što nam drugi govore da moramo i trebamo ili što neki glasić u nama kaže da moram i trebam. Opet negdje, nekako ne uspijevamo pa se nađemo u zatvorenom krugu moranja i trebanja, osjećamo krivnju ako ne uspijemo što nam još više oduzima životnu energiju. Može nam se javiti i misao "Opet nisam uspio, nisam ok".  Što ja to zapravo moram i trebam? Svi se rađamo kao slobodna djeca i slobodno dijete je dio naše osobnosti.  Npr. slobodno dijete je prirodno programirano da plače kada je gladno, nagonski reagira na tjelesne osjete, smije se kada mu...

Svi pišemo svoje priče, životne priče. Vrlo često mislimo da ih piše netko izvana, ponekad i van naše kontrole...naši roditelji, djeca, šefovi, partneri, naši učitelji ili jednostavno sudbina. Da, svi imaju više ili manje utjecaj na nas, ali nisu odgovorni za naše priče. Za moju životnu priču odgovorna sam samo ja. Ja ju pišem, stvaram, ja crtam svoj put. Kakav će on biti, to samo ja oblikujem.  Često se uhvatimo u zamku da su drugi odgovorni za to što nam se događa u životu pa krenemo linijom optuživanja, okrivljavanja, kažnjavanja ili samokažnjavanja, no kada prihvatimo da mi stvaramo svoje priče, kada preuzmemo odgovornost, dolazi do nekog smisla i prosvjetljenja. Teško je preuzeti odgovornost, znači da bismo se trebali suočiti s onim dijelom sebe koji baš i ne želimo vidjeti, prihvatiti, koji smo možda sakrili jer eto "nije dobar" ili nas je jednostavno strah. Ali da, dobar je, sve smo to mi. I sve je to ok, naše je takvo kakvo je.  Tako je i nastao ovaj blog, ...