Jesmo li društvo orijentirano na pogreške?

Jako mi se svidjela ideja jedne majke koja je svoje dijete pripremala za prvi razred osnovne škole. Svoju metodu pripreme djeteta za školu nazvala je "metoda zelene olovke". Svaki put kada bi dijete radilo na nekom zadatku, na nekom listiću za pripremu, mama bi to pregledala, zajedno sa djetetom. Potom bi uzela zelenu olovku i zaokružila sve ono što je dijete dobro napravilo. To je bila njezina metoda pripreme. Istaknula je ono dobro, uspješno, točno. Dijete je tako dobilo motivaciju za dalje i razvijalo dobre i ugodne osjećaje vezano uz zadatke i školu. 

Radim u sustavu odgoja i obrazovanja više od 10 godina i moram reći da naš sustav i dalje koristi "metodu crvene olovke" koliko god su razne reforme dolazile i odlazile. Crvena olovka ukazuje samo na pogreške. U školi ćemo češće istaknuti ono što nije dobro napravljeno i gdje je dijete pogriješilo, a da pritom ne sagledamo i uočimo ono što je dobro, što je dijete uspješno napravilo, korake koje dijete postiže svojim trudom da bude bolje. A svaki taj korak, koliko god malen bio, važno je uočiti i dati djetetu do znanja da smo ga vidjeli i vrednovali. To ne znači da djetetu ne smijemo ukazati na grešku. Svakako ćemo uputiti dijete što mora popraviti, usmjeriti ga kako nešto učiniti ispravno, ali način na koji to kažemo mora biti ohrabrujuć i s poštovanjem. Bez kritika koje se odnose na osobnost, već konstruktivna kritika usmjerena na aktivnost i zadatke. 

Ponajviše smo orijentirani na greške, na kritiku. Zašto je to tako? Pa negdje smo i mi tijekom školovanja osjetili takav sustav kakav i mi danas gradimo, sustav orijentiran na pogreške. Mislimo da je jedino tako moguće pa ga generacijski nesvjesno prenosimo dalje. I nije samo sustav taj koji nas oblikuje, već i unutar obitelji su se djeca odgajala s takvim stavom. "Moram te odgojiti i podučiti, a odgojiti ću te jedino ako ti ukažem na grešku koju moraš popraviti", tako nekako je izgledao stav naših roditelja. Na taj način generacijski prenosimo metodu "crvene olovke" našoj djeci, bilo kroz obiteljsko okruženje ili kroz obrazovni sustav. Tako postajemo orijentirani samo na greške, na ono što nije dobro, u čemu nismo uspješni, što moramo popravljati.

No sustav činimo mi. Mi oblikujemo sustav i ako će svatko, iz svog ugla promisliti o ovoj temi i promijeniti nešto u svom načinu odgoja djeteta, sustav se može mijenjati. Bilo da se radi o roditelju ili o učitelju. Možemo osmisliti savršene obrazovne programe i reforme, ali ako nema čovjeka koji radi na sebi i ne promišlja o tome, reforme nam padaju u vodu. 

Zašto je metoda "zelene olovke" dobra i važna u odgoju? Dijete na taj način razvija pozitivno mišljenje o sebi, razvija samopozdanje i povjerenje u svoje sposobnosti, učenje se povezuje s pozitivnim emocijama što je preduvjet za održavanje motivacije i zapamćivanje, postaje svjestan svojih mogućnosti, dobiva putokaz u kojem smjeru dalje učiti, može napraviti plan učenja (ako se radi o starijoj djeci), razvija svoje metakognitivne vještine. 

Odgajamo li djecu da budu orijentirana na ono dobro, u čemu su uspješna i sposobna te da toga budu svjesna, ona će se jednako tako ponašati prema drugima. Ona će sagledavati svijet na taj način i pristupati drugim ljudima iz te pozicije. Pozicija "Ja sam ok, ti si ok". 

Možemo se nekada zaplesti u krug "pretjeranog hvaljenja" u dobroj namjeri da djetetu šaljemo što više pozitivnih poruka te počinjemo dijete hvaliti za sve i svašta. Vrlo brzo dijete shvati da pohvale nemaju smisla i da ih samo izgovaramo tek toliko da mu nešto kažemo. Trebamo biti realni i istiniti, realno sagledati dijete koje imamo pred sobom, osvijestiti koje to sposobnosti ima, kako se razvija, što je dobro učinio, što je uspio napraviti i to djetetu reći. Dati mu do znanja da smo to prepoznali i vrednovali. 

Kako bi znali kod naše djece prepoznati ono u čemu su dobra, trebamo to znati prepoznati i kod sebe. Kakav odnos imamo prema sebi, tako ćemo funkcionirati i prema van. 

U nastavku možete odgovoriti sebi na pitanja koja mogu poslužiti za vaš osobni rast i razvoj!

Nađite neko mjesto na kojem se osjećate ugodno, budite prisutni i svjesni te odgovorite na ova pitanja. Krenite u istraživanje i rad na sebi strpljivo i polako. I ako u nekom trenutku osjetite nelagodu, slobodno zaustavite svoje misli. Radite ovu vježbu koliko god puta vam treba! 💗

• U svom odnosu sa djecom, partnerom ili prijateljima češće ih kritiziram ili češće uočavam one dobre strane?
• U odnosu prema sebi češće se kritiziram ili češće uočim ono što sam dobro napravio/la?
• Ako se kritiziram češće, na koji način to radim? Koje riječi koristim tada, što si govorim?
• Kada izgovaram te riječi/rečenice, mogu li ih povezati s nekim iz svog djetinjstva tko mi je to mogao reći? Majka, otac, baka, djed, učitelj,...? 
• Kako reagiram kao dijete kada čujem te rečenice? 
• Ostanite na trenutak s tim mislima.
• Kada budete spremni, vizualizirajte sebe (sada kao odraslu osobu) koja dolazi vama (kao djetetu) i svaku vašu kritiku koju ste ikada čuli okrene u pozitivnu poruku. Učinite to sa svim svojim kritikama koje čujete u svojoj glavi.