Odgoj s poštovanjem

 

Dijete koje je u djetinjstvu tretirano s poštovanjem neće imati potrebu u odrasloj dobi dokazivati da je toga vrijedan.

Svi smo vrijedni poštovanja samim time što smo takvi kakvi jesmo. Svojim rođenjem vrijedni smo poštovanja. Tu dozvolu djetetu usađuju roditelji, a kasnije i okolina, verbalnim i neverbalnim putem (uputama, razgovorima i odnosom s djetetom).

Dijete koje je osjetilo da je vrijedno poštovanja takvo kakvo je, neće imati potrebu u odrasloj dobi tražiti to poštovanje izvan sebe, njegovo poštovanje sebe samog neće ovisiti o promjenjivim vanjskim prilikama (ponašanjima, mišljenjima i osjećajima drugih ljudi, događajima koji su se dogodili ili koji se tek trebaju dogoditi), neće trebati potvrdu, priznanje ili dozvolu drugih ljudi da dobije osjećaj samopoštovanja i da se osjeća vrijedno. Dijete koje dobije osjećaj da je uvaženo i poštovano puno će lakše graditi svoje socijalne vještine.

Kako roditelji svojim postupcima mogu usaditi djetetu osjećaj vlastitog poštovanja kroz svoj odnos s djetetom:

1. Brinući se za potrebe djeteta (fizičke i emocionalne potrebe). Roditelj je taj koji se brine da dijete bude fizički dobro, sigurno, zdravo, da se razvija u skladu s dobi. Isto tako važno je voditi računa i o emocionalnim potrebama djeteta. Važno je razumjeti, prihvatiti i primjereno reagirati na djetetove izražavanje osjećaja pa i onih neugodnih osjećaja (ljutnje, tuge, straha). Dati mu do znanja da smo razumjeli kako se osjeća i pružiti podršku kako se s tom emocijom nositi (“Vidim da te to razljutilo, Vidim da te to smeta, Vidim da si se prestrašio, Razumijem da si tužan zbog…”). Dijete mora dobiti dozvolu da je u redu osjećati, da smije osjećati sve svoje osjećaje i da smo mi tu za njega da mu pomognemo se nositi s njima. Na taj način dijete razvija sposobnost emocionalne regulacije. Treba dopustit izražavanje osjećaja, a korigirati ponašanja ako su ona neprimjerena. To znači da i mi sami moramo biti ok s tim da sebi dopustimo sve svoje osjećaje.

2. Provoditi vrijeme sa djetetom. Što znači provesti kvalitetno vrijeme sa djetetom? Provesti ga u onoj aktivnosti koje dijete odabere (slušajući ga, igrajući se s njim, otići nekako s djetetom, pričajući mu priče I sl. ). Neka dijete samo pokaže što s vama želi raditi. Važno je smo tada duhom i tijelom potpuno prisutni I posvećeni djetetu, gledajući ga, zanimajući se za njega i njegove aktivnosti, pokazujući da nam je stalno i da nam je jako drago što smo s njim, da uživamo u zajedničkom vremenu. To može biti sat vremena u danu, ali da tih sat vremena budemo potpuno posvećeni djetetu I njegovim interesima.

3. Slušati dijete. Trebamo dati djetetu do znanja da je slušano, da nas zanima što ono priča i koje su mu ideje, misli, što ga zanima, što će učiniti. To je velika potvrda djetetu da je ono samo važno i poštovano. Dati djetetu potvrdu da ga slušamo možemo putem verbalnih i neverbalnih znakova (gledajući ga, kimajući glavom kada nam nešto priča kako bismo mu pokazali da smo ga razumjeli, postavljati pitanja na što točno misli kada nešto kaže, spustiti se tijelom na njegovu razinu). Možda u nekim trenucima će nam se činiti da to što dijete priča potpuno nevažno, bez smisla ili ćemo htjeti da priča ono što mi želimo čuti ili ono o čemu mi želimo razgovarati. No budimo svjesni da najčešće nije bitan sadržaj priče, već samo dječja potreba da bude saslušano, uvaženo i slobodno. Roditelji često znaju reći kada dijete dođe do adolescentske dobi “Više me ništa ne sluša!”, no trebaju se pitati koliko su oni slušali dijete kada je bilo mlađe.

4. Davati “dozvole” da je u redu se osjećati tako kako se osjeća i da smije misliti to što misli. Roditelj svojim postupcima (verbalno ili neverbalno, svjesno ili nesvjesno) šalje djetetu jako puno zabrana ili dozvola. Zato je važno osvijestiti koje dozvole šaljemo djetetu. Važno je dati djetetu do znanja da je u redu osjećati sve svoje osjećaje, da se ima pravo tako osjećati, da ima pravo misliti kako misli, da nam je njegovo mišljenje važno, da je u redu i ako ima potpuno drugačije mišljenje od našeg. To znači da i mi moramo sami sebi dopustiti da osjećamo i da nas dječji osjećaji i razmišljanja neće ustrašiti, razbjesniti, razljutiti.

5. Dati mogućnost djetetu da slobodno istražuje. Roditelji trebaju dopustiti djetetu da bude znatiželjno i brinuti se o tome da postave sigurne granice unutar kojih će dijete istraživati svijet u skladu s dobi. Također, dati djetetu do znanja da smo uvijek tu za njega, da ima bazu kojoj se uvijek može vratiti.

6. Brinuti se da uspostavimo i održavamo ugodnu emocionalnu klimu unutar obitelji. Bez obzira je li roditelji žive zajedno ili ne, jesu li rastavljeni ili prolaze kroz proces rastave braka, je li dijete dobilo mlađeg brata ili sestru što također može biti stresno za dijete, dijete mora odrastati u sredini koja je ugodna i podržavajuća. Neugodna obiteljska atmosfera unutar koje dijete odrasta također može izazvati emocionalnu traumu. Važno je bez obzira na sve voditi računa o emocionalnoj klimi unutar obitelji (koliko se podržavamo, razgovaramo međusobno, vodimo računa jedni o drugima, provodimo vrijeme zajedno, pokazujemo si ljubav i privrženost… bez obzira što nas je snašlo i s kojim teškim životnim trenucima se nosimo).

7. Postaviti djetetu zdrave granice znači da će jednog dana znati kako se zauzeti za sebe i postaviti zdrave granice u odnosima s drugim ljudima. Roditelj je uzor djetetu i modelira puno njegovih ponašanja, dijete uči promatranjem onoga što roditelj čini, radi pa čak i osjeća. Bitno je osvijestiti koliko smo važan model svom djetetu. Ako znamo postaviti zdrave granice, s poštovanjem prema djetetu, dijete će brzo naučiti da je to prirodno i u redu te da to treba poštovati. Tako će učiti da i sam jednog dana može postaviti granice u odnosu s drugim ljudima. Npr. ako dijete uporno zahtjeva nešto što roditelj ne može dati jer je opasno, pretjerano, štetno za dijete, tada roditelj, bez ljutnje, mirnim glasom i s razumijevanjem ponavlja “Razumijem te, ali sada ćeš morati/trebati/napraviti …”. I važno je tu ostati dosljedan. Postavljanje granica neće naštetiti djetetu, već će ga učiti da jednog dana poštuje granice drugih ljudi te da zna postaviti granice za sebe.

Osim o djetetu, vodite računa i o sebi i svojim potrebama. Želje i potrebe nisu stale rođenjem djeteta. U čemu god ste uživali prije, nastavite uživati i dalje jer time vodite računa o sebi. A ako ste vi dobro, bit će dobro i dijete.

Maja Maček,

prof. edukacijski rehabilitator,

psihoterapeut