"Naša priča"- mjesto za psihoterapiju i edukacijsku rehabilitaciju

 Znamo li se zauzeti za sebe? Biti pasivan znači dopustiti drugima da odlučuju za tebe. Biti agresivan znači odlučivati umjesto drugih. Biti asertivan znači biti svjestan svoje vrijednosti i odlučiti za sebe. Susrećemo se s različitim ljudima i u svakom odnosu učimo nešto o drugima i sebi. Svaki naš kontakt i odnos s drugim ljudima nam je određena lekcija i znak (ogledalo nas samih) kako funkcioniramo, što trebamo i kako se ponašamo kada to nešto trebamo. A funkcioniramo iz naših uvjerenja o tome kakvi smo mi, kakav je svijet u kojem živimo i kakvi su drugi ljudi. Također funkcioniramo prema našim naučenim modelima ponašanja. Ono što smo promatrali u djetinjstvu, kako su se ponašali naši uzori (najčešće roditelji), vrlo često i sami nesvjesno preuzmemo u naše funkcioniranje. Iako nas neka ponašanja ne dovode do željenog cilja, mi i dalje srljamo u njih, misleći da će “ovaj put biti drugačije”. Biti pasivan znači da smo razvili uvjerenje o sebi da nismo ok (nismo dovoljno...

  Dijete koje je u djetinjstvu tretirano s poštovanjem neće imati potrebu u odrasloj dobi dokazivati da je toga vrijedan. Svi smo vrijedni poštovanja samim time što smo takvi kakvi jesmo. Svojim rođenjem vrijedni smo poštovanja. Tu dozvolu djetetu usađuju roditelji, a kasnije i okolina, verbalnim i neverbalnim putem (uputama, razgovorima i odnosom s djetetom). Dijete koje je osjetilo da je vrijedno poštovanja takvo kakvo je, neće imati potrebu u odrasloj dobi tražiti to poštovanje izvan sebe, njegovo poštovanje sebe samog neće ovisiti o promjenjivim vanjskim prilikama (ponašanjima, mišljenjima i osjećajima drugih ljudi, događajima koji su se dogodili ili koji se tek trebaju dogoditi), neće trebati potvrdu, priznanje ili dozvolu drugih ljudi da dobije osjećaj samopoštovanja i da se osjeća vrijedno. Dijete koje dobije osjećaj da je uvaženo i poštovano puno će lakše graditi svoje socijalne vještine. Kako roditelji svojim postupcima mogu usaditi djetetu osjećaj vlastitog poštovanja...

  Što je samopoštovanje, a što samopouzdanje i kako se razvijaju kod djece? Kako roditelji mogu pomoći da dijete razvije samopoštovanje i samopouzdanje? Znamo iz vlastitog iskustva, kada se osjećamo sigurnima i kada vjerujemo u sebe, tada se jednostavnije i Iakše suočavamo sa svim izazovima na našem životnom putu. S druge strane, nesigurnost i stalna sumnja u vlastite sposobnosti imaju upravo suprtotan učinak. Sve odjednom pada u vodu i crne prognoze se ostvaruju. I djetetu takve situacije nisu strane. Kako dolazi do toga da dijete sumnja u sebe, svoje sposobnnosti ili pak ostavlja dojam da vjeruje u sebe i s lakoćom pristupa zahtjevima okoline. Slika o sebi razvija se već u naranijoj dobi, u odnosu sa našim primarnim skrbnicima, sa našim roditeljima. Poznato je već da kvaliteta ranog kontakta između djeteta i roditelja i stvaranje sigurne povezanosti roditelj-dijete je najvažniji čimbenik razvoja zdrave slike o sebi. Kada je dijete malo, ono ima veliku potrebu za stvaranje...

Jako mi se svidjela ideja jedne majke koja je svoje dijete pripremala za prvi razred osnovne škole. Svoju metodu pripreme djeteta za školu nazvala je "metoda zelene olovke". Svaki put kada bi dijete radilo na nekom zadatku, na nekom listiću za pripremu, mama bi to pregledala, zajedno sa djetetom. Potom bi uzela zelenu olovku i zaokružila sve ono što je dijete dobro napravilo. To je bila njezina metoda pripreme. Istaknula je ono dobro, uspješno, točno. Dijete je tako dobilo motivaciju za dalje i razvijalo dobre i ugodne osjećaje vezano uz zadatke i školu.  Radim u sustavu odgoja i obrazovanja više od 10 godina i moram reći da naš sustav i dalje koristi "metodu crvene olovke" koliko god su razne reforme dolazile i odlazile. Crvena olovka ukazuje samo na pogreške. U školi ćemo češće istaknuti ono što nije dobro napravljeno i gdje je dijete pogriješilo, a da pritom ne sagledamo i uočimo ono što je dobro, što je dijete uspješno napravilo, korake koje dijete postiže svoji...

Roditelj je prvi učitelj svom djetetu. Roditelj daje snagu djetetu da razvije samopouzdanje, da živi svoj život slobodno, da istražuje slobodno, uči ga kako se nositi s teškoćama, daje zaštitu i postavlja zdrave granice, prenosi djetetu vrijednosti (obiteljske i društvene). Roditelji se vrlo često dobro znaju pobrinuti da dijete bude fizički sigurno, da usvaja nova znanja, no emocionalni život i potrebe djeteta su one suptilne potrebe koje treba znati prepoznati, dobro na njih reagirati kako bi dijete razvijalo svoje emocionalne i socijalne vještine. Dobro je odmah na početku naglasiti da nema savršenog roditelja. Nije bit u tome da sve moramo raditi savršeno zato jer i svijet u kojem živimo nije savršen, mi nismo savršeni i savršenstvo ne postoji. Važno je da smo prisutni kao model ponašanja, da ih slušamo, ali istinski slušamo i razumijemo njihov svijet, potrebe i da na to dobro reagiramo. Važno je slušati i sebe (biti svjestan svojih reakcija, osjećaja, potreba) te s...

"Kada me boli zub, odem zubaru.". Znam prepoznati kada me nešto boli i znam reagirati kako da tu bol otklonim. Brinemo o svom fizičkom zdravlju. Barem odemo doktoru kada osjetimo da nas fizička bol ometa ili kada osjetimo da našem tijelu treba pomoć. No što je sa našom dušom ili našom psihom? Što je s našim mentalnim zdravljem, našim unutarnjim emotivnim svijetom? Brinemo li o tome dovoljno kao što brinemo i o fizičkom zdravlju?  Moj dojam je da, kao društvo u cjelini, vrlo malo vodimo brigu o tome. Vjerojatno je razlog tome što još uvijek u našoj kulturi postoji predrasuda o odlasku psihoterapeutu kada osjetimo da nam naša psiha treba pomoć. To je još uvijek tabu tema. Poznata nam je rečenica "Pa nisam ja luda/slaba/...". Ponekad nismo ni svjesni što nas ustvari muči. To što osjećamo ne možemo verbalizirati na pravi način. Možda smo navikli da nam neki obrasci ponašanja postanu modus vivendi u životu, a zapravo nam smetaju, možda su čak i destruktivni za...